Eeee, moji
Kolaž: K. Paliska
U početku ih nisam ozbiljno shvaćala. Ne toliko njih, koliko njihove pretke.
Kad bi netko potpisao službeno pismo kojim u zadnji čas otkazuje koncert i na kraju dodao
:-(
redovito mi je dolazila potreba da mu odgovorim bosanskim grbom. Slatkić, valjda je mislio da će rastuženo lišce pobuditi moju simpatiju i ublažiti njegovu neprofesionalnost.
Pisma su postupno gubila obrise, misli jasnoću, a s vremenom je stasala podvrsta frajerčića koji bi istim takvim znakom odgovorili na vijest da je u Nigeru ubijeno pedesetoro djece.
Onda su došli oni.
😁
Nasmiješeni žutoglavi ćelavci koji su se usavršavali u inozemstvu, pokretniji i raznovrsniji, kao one lutke iz djetinjstva koje su u svakoj novoj generaciji mogle saviti koji zglob više, a na koncu su se osamostalile, smršavile, progovorile, obule cipele s visokim petama, osnovale obitelji i tako fino uspjele u životu da je teško reći jesmo li mi prerasli njih ili one nas.
U naše se živote diskretno ušuljala razigrana žuta armija teniskih loptica koje su se znale smijati, snužditi, pustiti suzu, nositi aureolu, rogove ili povez na oku. Otkotrljale su se iz esemesica i krenule u svijet, plakale, beljile se, uvjeravale da me vole do pucanja srčane ovojnice, šamarale me iz pisama punih torti, cvijeća, srca, djetelina i uskličnika koji nikad ne izlaze iz kuće ako ih nije barem četvero. U susretu s njima osjećala sam se kao šopana guska, a neki od prijatelja su skoro potpuno prestali govoriti i glasali su se uglavnom tim izbeljenim glavicama. Ponekad bi me i nasmijali, kad bi mi onako bjelozubi sa sunčanim naočalima servirali Martini ili kriglu piva usred beskrajne sjednice nekog znanstvenog vijeća.
I na koncu su umarširali Oni. Čitavo selo skriveno pod malim globusom tastature, četa đaka u jednom danu, cijeli kontinent kućica, nafriziranih teta, sportske opreme, životinjica, novčanica, bilježnica u svim bojama, automobila, prometnih znakova, božićnih jelki, zastava, modela cipela kakve u mome djetinjstvu nije imao ni Peko, jela i pića dostojnih omanjeg restorana... Počeli su se pojavljivati u porukama advokata i sveučilišnih profesora, kao štos, kao neki mutavi Esperanto, potiha proteza nepismenosti, ili možda novi sistem ideograma koji će nam ubrzati komunikaciju do te mjere da ćemo napokon pisati brže nego što mislimo...
Možda je riječ o novom umjetničkom mediju i uskoro ćemo u rukama imati prve zbirke soneta napisane na emoji-jeziku, moći će ih čitati proleteri svih zemalja bez prevoditelja i rječnika, a energija koju smo dosad ulagali u traženje sinonima i rima pretopit će se u šareno gakanje, dok 🚂 guta već daljina.
Svaki put kad navratim u podzemlje tastature, ugledam nekog novog člana te kozmopolitske Hreljić-slikovnice i upitam se tko ga je i zašto tamo odložio. Jutros sam recimo srela onog nosatog kamenog šeširdžiju s Uskršnjih otoka. Ćubio je uz jednu staru audiokasetu i roza srce sa zlatnom mašnicom. Tko zna o čemu oni razgovaraju kad ostanu sami? Možda se ušminkaju i odu na aukciju slika da si nabave platno Kazimira Maljeviča. 🔳.
(K. Livljanić)
