Nema ga, Razloga

Kolaž: K. Paliska

“Ma ne vraćaj se. Ovo je vukojebina. Doduše, puna odličnih ljudi”, reče o’Božović odsutnim glasom izmedju dva dima cigarete. Buljim u njega, ne znam što bih mu rekao, misao mi je osuđena na sve manji broj riječi. Soba miriše na mutavi egzil koji se uvlači pod kožu i lijepi za prste kao puding iz vrećice. Nije on mutav, nego ja više ne znam kako ga nazvati, gubim riječi koje bi ga opisale. Mislio sam da će nestati kad se vratim doma. Evo sad sam tamo, doma, a puding ujutro i dalje grize iz jastuka. (Kad sam bio mali, mama bi znala reći “zašto plačeš bez razloga?”. Ja bih stao na prozor i kružio pogledom, slegao ramenima i na koncu rekao “nema ga, razloga”. Mislio sam da je to neki čovjek finog prezimena, Razlog.) Ovdje je postalo Tamo, bez Razloga.

Večeras su me pozvali na promociju neke knjige debelih korica. Oko mene sve puno finih dr. sc. u trajnom zvanju s trajnom ondulacijom, slikaju se, nazdravljaju na mom materinjem jeziku, dižu čaše u obliku žarulje, hvale se kako su preskočili sve prepone, vesele se novim petoljetkama u kojima će još više i još bolje. Ja s njima više ne znam govoriti niti jednim jezikom. Oni su Ovdje, a htjeli bi biti Tamo, Vani - kako oni to zovu, a Vani iscrpljujuće trke trče još gori udarnici sa štafetnom palicom u kojoj gori plameni jezičac svježe pečenog home made burnouta, prebacuju norme, sami dojavljuju u bazu gospodinu Razlogu u sivom odijelu s kim su se slikali i gdje su bili, i vesele se kada Razlog digne palac njihovim podvizima. Ali u bazi više nema Razloga, tamo sjedi šarena excell-tablica bez materinjeg jezika, bez Chanel kostimića, bez cigarete i lakiranih noktiju, ona više ne ide na gablec i ne zna se rasplakati, a ja je više ne mogu ošamariti i barem završiti u zatvoru.

(Katarina Livljanić)