Korejska suza za Cuker-brege
Kolaž: K. Livljanić
Te su godine bili u modi TED-talks. Svako malo bi mi netko preporučio da pogledam važnog astrofizičara u poderanim trapericama koji u deset minuta objašnjava kako ćemo svi završiti, ili stručnjaka za globalni meta-marketing kojemu je jako teško palo kad mu je žena poginula u prometnoj nesreći, ali si je iz korijena promijenio život jer je stao u kobra-poziciju, brojio do deset i jeo brokulu. U publici bi se svi digli na noge i dugo aplaudirali, a potekla bi i koja suza.
Jednog dana mi je neki fini kolega javio da svakako pogledam TED-talk briljantne mlade profesorice koja je s umjetnim trepavicama radila u Sjevernoj Koreji.
Govorila je kako je tamo predavala engleski djeci elite, i kako je svoje učenike zvala "my gentlemen". Svakih par rečenica zavrtila bi pokoji pramen pomno razbarušene kose, mljacnula usnama i znakovito pogledala u dvoranu, klateći se na trapezu koji je kao paučinu razapela po onim istim centrima naših mozgova koji padaju na palačinke s Nutellom.
Dok je govorila, iza nje su na pozornici prebirali po žicama neki ničim izazvani svirači u crnim majicama i redali one iste vrste akorda koji se u filmovima pojave kad Winona Rider pred Božić sazna da ima rak.
Kaže profesorica, teško joj je bilo. Pričekala je trenutak, izdužila lice još za centimetar, napućila usnice do erekcije, prorijedila rečenice znakovitim rupama koje su vrebale poput gladnih štakora u nadi da će nas svih usisati. Glas joj je zadrhtao i na lijevom obrazu joj je zablistala staklasta lijepo dizajnirana suzica:
"Sjeverna Koreja je zemlja gdje djeca rastu u strogo kontroliranom režimu.
Oni ne znaju za postojanje Twittera ili čak - Facebooka. Oni nikada
nisu čuli tko je Mark Zuckerberg ili
Steve Jobs."
U svakoj rupi jedan mazni akord holivudskih tamburaša.
U tom trenu iz mene je poput nemani provalio neki siktavi smijeh, dok su mi pred očima lebdjele scene sjevernokorejske dječice koju Dragi Vođa spašava od Slatkoga Vođe, Kim Yong-un izbija Marka Zuckerberga tupim oruđem, a sretni sjevernokorejski harmonikaši nadjačavaju sretne fejsbukovce, jedni drugima prigovarajući da su neslobodni ignoranti.
Svi oni imaju jednu zajedničku točku. Svi su odani. Jedni moraju, a drugi hoće, ti slatki mali strogo kontrolirani vlakovi koji redovito javljaju svoj vozni red u bazu, jedni ispisujući svojim tijelima ime vođe po stadionima, a drugi nestrpljivo čekajući koliko će aklamacija doživjeti fotografije njihovih vunenih kapica i kajgana dojavljenih urbi et orbi.
Jedni nisu čitali autobiografiju Stevea Jobsa. Bože, strašno je to i pomisliti.
Ni jedni ni drugi nikada neće doznati tko je Dante, ni njegova brojna već zaboravljena braća. I sestre… rekli bi župnici, i politički korektnici, koji se međusobno baš ne vole, ali vole suzu u oku.
(K. Livljanić)
