Orfej Gligorijevič Samojebov

Kolaž: K. Paliska

Da, to je on, Samojebov.

Znam ga, redovito kupuje novine kod gospođe na uglu.

Čovjek blijede puti, hladnjikavog znoja. Živi s majkom.

Savladao je nevjerojatno umijeće: on, kao nitko drugi, zna u sebi spriječiti svaki polet i ushit.

Izgleda da je u tome nenadmašan. Miran neki čovjek.

Navodno je u mladosti bio fin i pun različitih talenata, zanimali su ga grčki mitovi, a posebno tradicije orfičkih misterija koje je s nekolicinom prijatelja povremeno organizirao doma u podrumu.

Neko je vrijeme pohađao i dopisnu školu klasične filologije, ali je ubrzo izgubio interes jer su se tamo najživlji razgovori vodili o nagibu slova i boji tinte u starim rukopisima, a užitak u poeziji pomalo je postao staromodan i nedoličan fino odgojenim umovima, poput nekog rođaka sa sela kojega se skriva i na koncu odloži u ormaru.

U to je došlo i doba one velike variole kad su ljudi mjesecima morali sjediti kući da ne prošire zarazu. Samojebov više nije mogao odlaziti niti u muzej gdje je kao dječak satima znao promatrati antičke kipove, a kako se još uvijek smjelo do mile volje u kupovinu, počeo je redovito izlaziti barem do trgovine, po kutiju Oreo keksa koju bi popodne slistio uz novine.

Zaraza je prošla, škola mu je dosadila, muzeji su u međuvremenu uglavnom pozatvarani. Ljudi i dalje uživaju u kupovini. Oreo je polako zamijenio Orfeja.

Majka mu ujutro posluži produženu kavu, prođe za svaki slučaj spužvom po plastičnom stoljnjaku, pa sjedne čitati novine koje on donese iz kioska na uglu. Ni ona više ne zna da se može drugačije.

Samojebov u podne ruča nešto što ne voli, pa malo ispruži noge da se odmori. Život je miran, topao i nepomičan, kao pazuh.

(K. Livljanić)