Ubiti oko
photo: Yogesh Pedamkar
Fjodoru Peškiroviču Volkonskom
U tišini neprozračene sobe, između sivog kauča i odškrinutoga ormara, vrila su dva nevidljiva nereda: jedan u Čečeovoj zbunjenoj glavi u koju je kroz ljepljivu magmu popodnevnog sna banula grupa brkatih časnih sestara u žutim dokoljenkama, a drugi u elegantnom pravokutniku telefona antracitne boje, u kojemu su bilijuni skrivenih genijalaca zasipali svijet kontejnerima sretnih selfija, dosadnih viceva, političkih analiza, fotografija ručkova u hipsterskom društvu, originalnih prijedloga za rješenje globalnog zatopljenja, genijalnih glazbenika koji sviraju Chopinov Nokturno nožnim prstima, Hitlerovih govora sinhroniziranih na sto načina, najboljih deset non-fiction knjiga za pusti otok, domaćica iz Dakote koje za petnaest minuta vladaju stranim jezicima, remek-djela British Museuma, recepata za dizano tijesto…
Glava mu je klimala u polusnu, a lavine iz telefona šamarale su ga zvukovima harfi, cvrčaka, gamelana, pasjeg laveža, i kružile poput Saturnova prstena plastičnih vrećica oko njegova izmoždenog mozga, dok su vijesti nadglasavale vijesti, influenseri ubijali influensere, revolucije gušile revolucionare, demokrati zavrtali vratom demokraciji.
U svakoj oluji govna isplivaju na površinu
znala je reći baka dok je plela džemperić i piškila u kauč. Nema više vila, svetaca i vukodlaka, Gospa se sve rjeđe ukazuje. U nestašici boljega, dobro dolaze talibani, virusi, požar u katedrali i ministar koji jebe sobaricu, breaking news u podne, u pet, u sedam, frenetični i bezglavi brevijar dnevnih ukazanja, kako se osjećate u ovome trenutku, djeca mole krunicu pred crkvom u plamenu, jedan plače, to to dajte, penzići twittaju s prijedlozima kako smijeniti vladu i pobijediti epidemije, dajte narodu da si na instagramu operira jetru in real time, koga da oslobodimo, Barabu, opet zvoni telefon, kako si, što se ne javljaš, čekaj čas, imam drugi poziv, javi se tati, gle što je ovo, za krepati, odlična komičarka, sama sa sobom razgovara s pet stranih naglasaka, zvala je Lidija, plače, napustio je frajer, lajkao je neku drugu s raširenim nogama na fejsu i to je dovelo do eskalacije, samo čas da se javim na drugoj liniji, eeee, ma nemoj, što kažeš, na kojem programu, hoću hoću, pogledat ću, super, dobar dan vi zovete za oglas, jednosobni stan, kakvo je grijanje, eeeee, gle ovo na whatsappu, centralno na plin, što kažete, make up tutorial za mlohave kapke, umro je Čeče, od čega, od ljudi, i od nehotičnog pamćenja smeća, ustao je, nazvao vlastiti broj, javila mu se telefonska sekretarica njegovim glasom, rekao je samome sebi da je sve sredio, prekinuo liniju, izbrisao svoj broj iz imenika i otišao ubiti oko.
(K. Livljanić)
