Ljubo, moram...

photo: april-mo Visual Hunt / CC BY-NC-SA

Buljim u te satima, prevrćem te u svim smjerovima. Bolji si, majku ti talentiranu. Bojim se da ćeš me satrti, da ćeš se polako, kap po kap, zavući u me i ispuniti rupe koje sam izdubio po svojoj utrobi malom žličicom koju izvadim iz džepa pidžame oko tri ujutro i njome rujem po krevetu dok djevica Marija blaženo hrče na susjednom jastuku.

Palim radio. Tvoja emisija u noćnom programu. Dobra večer, slavni gospodine, slušam ti glas kroz valove hladnog znoja i nekog sladostrasnog užasa u trbuhu. Nisi glup. Imaš čak i smisla za humor, obožavani moj govnjaru, i neki gnjecavi nazalni zavijutak u vokalima, valjda to ljudi vole.

Provodim više vremena misleći na tebe nego svi koji su ikada bili zaljubljeni u te. Valjda želim biti kao ti. Najviše mi trebaš kad sam gladan adrenalina i drame.

Jesi li ti možda moj Anđeo Čuvar? Čuvaš me od sreće, ako je sreća ovo malo želučane kiseline što još stane u aluminijsku žličicu kojom jurišam na tebe.

A možda si ti ja? Trbuhozborac s bijelim ljiljanom što mi se smije ispod plahte, mudrac iz madraca koji ne razumije zašto mi je zanimljiv i koji bi se spasio da napokon umuknem.

(K. Livljanić)