Poseban čovjek

photo: Romana Klee

Kažu, poseban neki čovjek. Cijeli se život trudio da bude drugačiji, da privuče pažnju.

Vidio sam ga nekidan, nakon puno godina. Uvjeren da je duhovit, rastezao je neku anegdotu sa stotinama detalja i digresija o slavnim prijateljima i transsibirskoj željeznici, vjerojatno je doma proveo sat vremena gužvajući košulju na pomno izabranim mjestima i žvačući obod šešira pod određenim kutom ne bi li i time zalio biljku povijušu posebnosti u sebi. Tri puta je rekao idiosinkrazija, razvlačio je kutove usana i govorio kroz nos. Buljio sam u njega misleći kako bi bilo dobro da opere kosu, i čekao zarez ili točku da se nekako izvučem i odem.

Njegova posebnost nije ovisila ni o čemu, nego o posebnosti. Proboravila je s njim neko vrijeme, i kad je shvatila da je dosadan domaćin i da je izjeo sve što mu je donijela a da je nikada nije ni ponudio domaćom rakijom iz vlastitog podruma, otišla je. Bila je kao neki plameni jezik nad njegovom glavom koji on više ničim nije uspijevao upaliti. Jadničak, trudio se cijelog života i na koncu je tim svojim trudom ugasio posebnost. 

Dim zaostao od usahloga plamenog jezičca još mu je neko vrijeme lelujao nad glavom, a onda je odumro prirodnom smrću, utrnut zaboravom ljudi koji su se okrenuli tuđim jezičcima. Možda je odlutao u svijet i pretvorio se u jednu od onih plastičnih svjećica kojima se po crkvama novčićem dade rok sjajanja, i na koje se pale samo kratkovidni tipovi koji škilje iz daleka.

(K. Livljanić)