Itaka
Photo credit: Katarina Livljanić
Devet pa devet pa devet pa devet pa devet. Znam im visinu, miris, zvuk pod cipelama, znam ih u mraku preskakati dvije po dvije velikim koracima. To su jedine stube koje poznajem u dušu. Na vrhu blagi zaokret udesno. Ključ se gipko okreće kroz bravu, ulazi kao u maslac. I tako je uvijek, desetljećima, koliko su god rijetki moji povratci, maslac se nikada ne stigne stvrdnuti.
Otvaram vrata u vlastiti pupak, u jedini prostor gdje je sve evidentno, sabrano u istinu postojanja kojoj mnogobrojne riječi samo smetaju.
S vrata mi namiguju mirisi zadnjeg podgrijanog ručka, nasilnog alpskog bora za čišćenje zahoda, blagi vonj predugo nošenih čarapa.
Ljubimo se kao uvijek, onako kako su generacijama nositelji čarapa ljubili jedni druge, srdačno, poljupcima koji si ne dopuštaju previše vremena, osobnosti ili krhkosti.
On će me pitati sve o putovanju, i saslušati što god mu ispričam. To je još jedino mjesto gdje je svaka moja priča nekome zanimljiva.
Njegovi su sati spori, u njima svaka sitnica procvjeta. Slušam ga. Ne vrluda, svakom rječju smireno ocrtava putanju koja dolazi od nekuda i zna kamo ide, u neupitni prostor omeđen malim dnevnim ritualima. Mojih priča je previše, a rituali su se pogubili u stotini odlazaka i dolazaka. Ja dolazim niotkuda, trčeći. I kada mu pričam kamo sam najdalje otrčala i najviše dostigla, moj je krajnji trofej što nemam vremena. Kao da je nemati vremena znak uspjeha, znak da je vrijeme umrlo jer smo ga ispunili i iscijedili do te mjere da smo ga u sebi ugušili, između korijena i krošnje duše postavili ogledalo koje se razbilo u tisuću rastresenih i zagubljivih stakalaca.
U ormaru su naslagani tanjuri, ispod rubova im slijepljene mrvice nepoznatih ručaka koji su preživjeli kroz kratkovidna pranja olinjalim spužvama.
Donio je zdjelu “boljeg voća” na stol, danima prije mog dolaska ga je čuvao da me dočeka. Voće je u međuvremenu prezrelo, zakriveno čipkom njegovih očnih mrena. Prebirem po tijelu bresaka, žvačem pažljivo, u slalomu između tvrdoga i mekoga, sočnoga i truloga… Nikada nisam kušala dragocjeniju i iskreniju plijesan.
Moja Itaka. Grad koji me je godinama mučio beznadnom ljepotom od koje sam htjela otići. Pa joj se ipak vratiti. Kad stignem u Itaku, sve će biti dobro, mislila sam. A u Itaci sjedi ekipa koja češe jaja i svaki dan priča iste priče na kavi prije ručka. Dom postaje dom samo kad u njemu ne živimo.
Kad se on povuče da malo zakunja, kroz brašnjave zrake po stanu pada pamučasta tišina, kao da se među zidovima otvorila još jedna tajna izba, spasonosna komorica iz filma Fanny i Alexander gdje živi dječak Ismael. To je skriveni trbuh kuće, njezina nevidljiva vječnost, osmi dan u tjednu.
Factum est silentium in caelo.
Devet pa devet pa devet pa devet pa devet. Na odlasku korakom mrvim lišće i stakalca izgubljena vremena, a pod nogama stenju raspolućeni buzdovani zgnječenih kestena.
(K. Livljanić)
