Vox clamantis

Photo credit: Diego3336 on VisualHunt.com

Stanica Concorde, u vagonu metroa stišće se magma loše slijepljenih tijela i glasova koji se bore za zrak i za tuđe uši.

Dva tipa s previše gela u kosi bodu me aktovkama u trbuh. Govore unajmljenim glasovima, njihov razgovor je prerađeni proizvod koji je prije njih netko pripremio i složio. Njih dvojica govore ali se ne mogu čuti, riječi im se skrivaju iza zvuka koji izađe kad se usta otvore. Oni svakoga dana prožvaču jedan razgovor kao Prometejevu jetru, a on do sutra uvijek ponovo naraste, još duži, zvučniji i nepotrebniji, s replikama poredanim po besprijekornom scenariju koji pomaže da dan bezbolnije prođe, da se glas i misao što rjeđe susretnu.

Grupa studenata razgovara prženim glasovima koji svako malo zaoru po glasnicama. Djeluju kao eksperti koji su popušili puno cigareta, pročitali brdo knjiga s riječima koercitivnost i melizmatika i boli ih đoka za sve. Oni bi mogli daleko dospjeti.

Iza mene mazni glas govori na telefon, utanjen, s uzlaznom melodijom na kraju svake rečenice koja glasu daje mljackave ružičaste čarapice. Ne vidim tko je, znam da ima umjetne trepavice i da njen sugovornik ne sluša što govori, ali se pali. I ona bi mogla daleko dospjeti, u drugom pravcu.

Na stanici Madeleine iz zvučnika se javlja glas gospođe koja ne postoji, ali se topi od ljubaznosti. Glasom koji će proplakati od sreće ona javlja da nećemo nikuda dospjeti jer se jedan putnik bacio na tračnice. U tom se trenu diže grandiozna kakofona fuga psovača koji će zakasniti na pilates, propustiti prijemni ispit, izgubiti dionice na burzi, mimoići ženu svog života, glasova koji kljuju oči  poput gavrana, dok s tračnica urla nijemi glas vičućega u pustinji, Saint Lazare, Saint Lazare, a Lazar shvaća da je izgubio vezu za stanicu Résurrection.

(K. Livljanić)