Bez broja

Photo credit: Zen on Visual Hunt

Kasno popodne mliječnog svjetla mrvi ostatke gozbe sporog nedjeljnog vremena bez gostiju. Sati se stanjuju, čahurica postaje sve krhkija, i ja znam da ću opet posrnuti u borbi s onom nepogrešivo tempiranom nemani koja se podvečer počne stidljivo gnijezditi u trbuhu, do jutra mi odere kožu i navuče na me prozirno odijelce ponedjeljka.

Ujutro će zazvoniti telefon. On. Na liniji ćemo provesti oko 43 minute. Uvijek je tako.

Razgovor kreće hitnim pitanjem nakon kojega nezaustavljive biljke penjačice nepovratnih digresija počnu prodirati u oko, omotavaju se oko grla, a magma skraćenica i riječi projekt, komisija, fond… zatrpava svaki trag sjećanja na mrvice s nedjeljnog stoljnjaka. U početku se borim jednosložnim usklicima, do riječi dođem jedino ako ga prekinem, na koncu posustajem i pustim mu da govori sam sa sobom. Informacija koju je tražio nestaje poput Atlantide u bezglavoj prašumi likova koji ulaze i izlaze na tisuću sporednih vrata i iskrsavaju između svakog zareza.

- Treba napraviti kratki video. O Veneciji, povijest grada i opis za STUPS-55.

- Za št…?

- Za europske fondove STUPS-55 i KOPS koji nam mogu pomoći u financiranju projekta AHEQ.

- Koj… ?

- Brzo ćeš ti to, nemoj se puno truditi oko sadržaja, samo je važno da video ne bude duži od tri minute jer ga inače nitko neće gledati, i da spomene što više sponzora, posebno XOFSS.

Ne znam što je XOFSS, ali znam da mi prodire u želudac poput solne kiseline.

Čarobnim štapićem jednoga telefonskoga poziva On uvijek uspije srušiti sve moje hramove, polomiti mi kosti i samljeti ih u bazama podataka. Popodne će ih prenijeti u internetsku aplikaciju u kojoj će svakih par minuta na ekranu trebati prepoznavati avione, semafore i žirafe, dokazivati da sam ja ja, i potvrditi da ću 1. travnja 2027. proizvesti četiri kubična metra neodoljivo originalne umjetnosti.

Potom će ti materijali otići na sjednicu gdje će ih razmotriti konzilij stručnjaka, između zavirivanja u telefone i diskretnog pospremanja netom organski uzgojenih mrmčića iz nosa uz donje rubove sjedalica. Majstori powerpoint-složenaca u pastelnim bojama odaslat će u svijet stotine sretnih balona u kojima lebde inovativna Europa, inkluzivnost i kokreacija, iz kojih su cenzurirane sve nepodobne riječi, odstranjene staromodne osobe i potisnuti crijevni plinovi između zadnjih točaka dnevnog reda. Oni su rastreseni apostoli velikog evanđelja nesporazuma u kojemu se svaka rečenica rasipa u onoliko zabuna koliko je njih koji sjede oko stola.

Dok telefonska slušalica i dalje bljuje riječi po meni, ja se uvlačim u sebe poput onog zabitog neprovjetrenog kutka u pregibu broja sedam, bumeranga koji vrtoglavom brzinom leti po sobi. Šumi mi u ušima, oblijeva me hladan znoj, a u mome magnetskom polju odjednom se brišu svi brojevi i ja shvaćam da ne znam koji je dan i koliko je on udaljen od drugih dana, koja je ovo godina, kada moram ići u Ameriku, a riječi lipanj, jučer, utorak, dogodine… više nemaju nikakvo značenje.

Posrćem kroz magmu riječi i bojim se da On ne primjeti moju zbunjenost. Nema opasnosti. On govori bez prestanka, a ja shvaćam da je ova magla jedini proplanak slobode koji mi je preostao, dragocjeni i zastrašujući prostor vječnosti i neuračunljivosti u kojemu nitko ništa ne čeka, a napete uzice koje povezuju brojeve prerezane su jednim zamahom mača. Brojevi vise u zraku i mlataraju mlohavim tregerima kao obješene marionete koje ne znaju što je vrijeme.

Spuštam slušalicu.

Kažu da je Abraham umro star i pun vremena. Mi umiremo puni praznog vremena.

Tko će nam vratiti duge večeri pune sati?

Gdje su Ane Karenjine, tko će napisati buduće Božanstvene komedije, gdje su hrabri asmatični luđaci koji će cijeli svoj životić, do samouništenja, vjerovati u potragu za izgubljenim vremenom?

Možda to znadu samo lude djevice koje mudro hodaju svijetom s praznim uljanicama i ne odgovaraju na telefon.

(K. Livljanić)