Tsundoku

Photo credit: Austin Evan on Visual Hunt

Ja sam Benjiro Tsundoku, vlasnik zbirke nepročitanih knjiga.

Sve je počelo u najboljoj namjeri. Zaista sam ih htio čitati. S vremenom se ravnoteža među nama promijenila i odavno bih već mogao reći da ja stanujem u njihovom stanu, a ne one u mome.

Živim okružen tisućama zatvorenih galaksija iz kojih vrište nečujni krikovi rođenja, ratova, krunidbi, neopranog rublja, a napudrane gejše iz erotskog romana s početka stoljeća ni ne sanjaju da uz njih na polici stenju sibirski seljaci i češki disidenti. Moje su police pune knjiga s pročitanih pedesetak prvih stranica i namirisanom vrpcom koja je zapela na mjestu gdje je u osinjak uletjela neka druga neodoljiva priča. I ova knjiga koju držim u ruci počela je tako, kao bezglava ljubav na prvi pogled. Nakon perioda bulimične opsjednutosti, prva se strast počela pretvarati u dobronamjerni i pomalo rastreseni razgovor. Onda je stigla poruka od mog vjernog Marculescua koji je upravo otkrio suvremenog rumunjskog autora čiji mu je esej o pravoslavlju i šamanizmu oduzeo dah i već ga tjedan dana ne može prestati čitati.

Odložio sam knjigu na stol i krenuo tražiti informacije o rumunjskom piscu. U tome trenu krenuo je novi napad bulimije, ose su se počele vrtiti po sobi i bosti me u ruke, u nepce, u otvoreno oko, dok sam bjesomučno češao natekline, a ime rumunjskog pisca palilo me ispod jezika.

Marculescu uvijek upita što zanimljivoga čitam. Pokušam se sjetiti, ali mi u razgovoru imena knjiga izmiču kao sjenke, gube obrise u magmi bez korica, poput mutnih uspomena razderanih granica koje zijevaju iz raščupane prašume odbačenih jučer i prekjučer. I tako se među pročitanim i nepročitanim knjigama uvijek zatvara ironični zagrljaj onoga što je već zaboravljeno i onoga što još ne može biti zaboravljeno.

Evo pogledajte na primjer ovu knjigu. Ona pripada čitavoj armiji knjiga koje sam gorljivo kupovao jer mi ih je preporučila susjeda u koju sam neko vrijeme bio zaljubljen. Kasnije sam doznao da ih uopće nije čitala, nego je samo ponavljala naslove kojima se u razgovoru razbacivao njezin otac. Tko zna je li ih i on ikada pročitao. Možda su nam svima služile kao vjetrenjače kojima smo se povremeno šepirili i usisavali tuđe divljenje i naklonost.

Gle ove tanke knjižice… Nju mi je darovala djevojka za kojom sam bio godinama lud. Tanka okruglasta slova posvete su ostala. Njezinog se lica više ne sjećam. A mjesecima zbog nje nisam ni jeo ni spavao.

A onda se pojavi knjiga koja stigne diskretno, iza ugla ulice i nezaustavljivo uđe pod kožu.

U njoj su dodiri, mirisi i razgovori stvarniji, likovi zamjećuju krhkije titraje, imaju vremena za razgovore, nose pomno sašivene košulje, jedu brižljivo pripremljenu hranu. Pod površinom moga isprekidanog života, zaklonjenoga krpicama bezbrojnih pomrčina, oni žive stvarnijim životom od mojega, poput rijeke ponornice. Ispod zvonaca i kočnica moje svakodnevice, mirno žubore njihovi razgovori. I kada ih na nekoliko dana napustim, vraćam im se kao domu u kojemu su, dok mene nije bilo, nastavili živjeti jedini ljudi koji me zaista razumiju.

Nikada mi nije postalo sasvim jasno kako se drugi primjerci te iste knjige mogu naći i u tuđim kućama, kako njezini stanovnici mogu živjeti svoje živote i među tuđim zidovima, izgovarati iste riječi i nekim drugim ljudima.

Tu je i zatvorena knjiga. Draga mi je, fino miriše, kestenjastih korica. Ponekad je poškakljem, i sve što u njoj nasumice otkrijem bude mi drago i privlačno. Nju neću pročitati. Bolje je da takva i ostane, uvijek u usponu, puna nepročitanih rečenica, kao čarobno vrijeme još neizgovorenih riječi između stidljivih ljubavnika.

Na policama je i knjiga koja bi mi mogla potpuno promijeniti tijek života.

Pričekajte časak, zvoni mi telefon. Marculescu.

(K. Livljanić)