Pupčana ptica

Photo credit: Paul Downey

Sjećam se jedne večeri, imao sam devet godina, odveli su me u kazalište jer nisu imali kamo sa mnom, s pozornice je čovjek u plaštu govorio Nothing will come of nothing, a mene je proždiralo jato vatrenih ptica u trbuhu, i želja da ta tri sata u odraslom centru postojanja nikada ne završe.

Petkom u osam smo trčali iz škole da stignemo na seriju I, Claudius u kojoj je dugoprsta trovačica Livia milovala po glavi Dereka Jacobija, a ja lio suze u griz na mlijeku od nepogrešivog šiljka istine kojemu nisam znao imena.

Večeras u osam na četvrtastom kućnom oltariću plešu nepismene kraljice liposukcije, a u čipkastom mraku kazališta sjedi sve manje svogodišnjaka, jer za to vrijeme moraju slati filmiće i 🫶 s još manjeg džepnog oltarića.

Nothing will come of nothing. Kakav li će biti njihov Alzheimer? Oni više neće imati što zaboraviti.

(K. Livljanić)