U potrazi za…
Photo credit: NightFlightToVenus on Visual Hunt
Johnnyju L.
Govorimo istim jezikom, ali oni uvijek diskretno primijete moj strani naglasak. Koliko god mi se gade, toliko ih obožavam. Godinama ih gledam kako se omotavaju krakatim prezimenima, nasljeđuju ispražnjene riznice, prepisuju ritualne jelovnike s kojih u vječnost uvijek vrebaju ista jela a sir se znoji pred salatom koja stoljećima dolazi samo zdesna. Njihovi bezbrojni obredi guše jedni druge uškrobljenim ubrusima, piramidalne obitelji stoljećima rađaju stada prvopričesnika koja se međusobno siju, žanju, žene, melju, kuhaju i jedu.
Oni piju čaj iz rukom oslikanih šalica, pod prozorima su im stabla, za uglom crkva s elegantnim zvonikom, a u kasno popodne uvijek rade nešto neopisivo što bih i ja volio raditi. U njihovom svijetu, ja sam rođak sa sela Europe, lik iz Sylvarije, Sildavije, Ruritanije, imaginarne slavenske zemlje koju su izmislili autori opereta.
Kad god se kojim čudom nađem u njihovom društvu, izludim od potrebe da im se ugnijezdim u krilu i da s njima zajedno budem sretan, i na koncu me uvijek iznova pogodi bezličnost njihovih razgovora. Čim izađem na ulicu, buljim u njihove prozore, i opet mi se čini da je iza njih neki nedodirljivo divan život. Valjda ga oni izvade iz ladice čim ja zamaknem za ugao.
Ubija me nostalgija za svijetom u kojemu ne postojim.
***
Oko mene se kroz sve ove godine nakupila magma dekica, boravišnih dozvola, jeftinih čajnika, glasova kućepaziteljica koje metu lišće po dvorištu, a bezbrojni anonimusi postupno su se preobrazili u nerazdvojne suputnike čija amputacija sada već boli do kosti.
A onda sam se jednog popodneva iščupao iz zida i prebacio u novu košaru iskrivljenih čavala, vlak je prošao kroz tunel koji oštrim rezom dijeli dva svijeta, i našao sam se među jezerima obješenim poput Minotaurovih očiju u zapanjujućim vertikalno položenim labirintima.
Stigao sam u još dublji egzil, u grad gdje ljudi imaju još tanji porculan, zatvorenije kuće i baršunastije zavjese. Sjećao sam se studentskih dana i čeznuo za onim prvim strancima koji su u međuvremenu postali domaći, razgaženi i predvidljivi, kao one nevine hotelske papuče koje počnu paralelno, kao da im se putanje nikada neće susresti, a onda se pomalo iskrive jedna prema drugoj i na koncu u mraku nepogrešivo znamo koja je lijeva, a koja desna.
Kada sam se našao u novoj bijeloj sobi, dok su mi svi čestitali na mudro i hrabro okrenutoj novoj stranici, zidovi su nasrnuli na me poput nijemih i prijetećih nemani, na stolu je stajala neka nova lampa koja ne govori nijednim jezikom, a osjećaj doma trebalo je stvoriti iz jedne šalice kupljene na željezničkoj stanici i okusa čaja koji je podsjećao na onaj uz čije sam gutljaje prije trideset godina plakao za nesretnom ljubavi, prije nego što je počela podrigivati na kauču i nestala u rupi nedovršenih priča. Mučni svjedoci nekadašnjih uplakanih popodneva nekom su se čarolijom pretvorili u blagonaklone čuvare prošlosti, u nježna kućna božanstva, anonimne surogate za bake iz moje nepostojeće obitelji.
U novome egzilu od mene je ostalo samo poslušno tijelo koje se kreće kroz prostor, odlazi u trgovinu, usporava red na blagajni jer još ne razlikuje nepoznate kovanice, kupuje savršeno oguljene mrkve, salatu čije su uši pomno otuširane solnom kiselinom, rotkvice oribane do krvarenja. Je li moguće da ću jednoga dana i za ovim čeznuti?
Kada povremeno svratim iz najnovijega u predzadnji egzil, uvijek zaplačem od nježnosti. Autobus 95 prolazi preko mosta, a u drugom kvartu još postoji moj život, smrznut u kockice koje se otope kada na njih padne kakva zraka iz naglo otvorenog ormara i svaki put zaviču novom boli iz nekog drugoga iščašenog zgloba.
Oči dvaput otkazuju poslušnost, kaže Platon: kada iz svjetlosti ulazimo u mrak, i kada iz mraka izlazimo na svjetlost. A kada se mrak otopi u polumrak, hoće li moći slijepac slijepca voditi?
(K. Livljanić)
