Fast Food

Photo credit: Markita Franulić

Pokucala je na vrata i donijela mi punjenu papriku. U njoj je bilo sve, kritika čistog uma, Sikstinska kapela, Talmud, svaki iscijeđeni trenutak njezine potpune prisutnosti. U svemu što ću vam ja ikada dati u ruke, postoji samo pjenasto umućen moj turizam kroz život, žurba i neposvećenost svemu što sam ikada dotaknuo.

Svakoga jutra budim se s mravinjakom na jastuku, u nepodnošljivom društvu s istom neizbježnom osobom. Pokušavam izmisliti drugačiji doručak, počešljati se na drugu stranu. Nema spasa. Do kraja života morat ću izdržati dah tog sijamskog blizanca za vratom i svakoga ću se dana pretvoriti u nešto od onoga što će mi se dogoditi. Onoga časa kada ode on, otići ću i ja.

Čeznem za mislima glatkim i gipkim poput mlijeka, ali od prvoga jutarnjeg treptaja netko uvijek iscijedi limun u mlijeko i moje se misli zbrčkaju, ugrušaju i pretvore u svrab. Sve što danas budem radio nosit će u sebi odsutnost svega što neću napraviti i ukiseljenu užurbanost da to nekako nadoknadim. Ja sam opcija, s bezbroj drugih života u koje uskakujem na par minuta, i odmah ih zaboravljam.

Stremim nekom istinskom postojanju, bez talenta da ga dosegnem. Ono živi sâmo i nedodirljivo u izbici do koje ja ne znam puta i  vjerojatno bi oksidiralo kao izribana jabuka da samo na trenutak izađe na svjetlo.

Bože, daj mi da zagrlim ono što se neće dogoditi i da dođem do gustoće punjene paprike.

(K. Livljanić)