Končić križić kružić

Photo credit: Matko Petrić

Za Macu Porculanović

Desetljećima smo lebdili kao baloni koje je pridržavao njegov tanki končić, mi smo imali pravo biti zdravi i neozbiljni, a on je nosio naše bolesti i plaćao naše račune. Kad se konac prekinuo, mi smo se otkotrljali i rasprsli. Još smo neko vrijeme tiještili masline koje je on zasadio, a onda smo se umorili, ne primijetivši da su u međuvremenu svi naši liječnici, osobni bankari i ispovjednici postali mlađi od nas. Počeli smo stenjati pri ustajanju s kauča i voljeti sve ono što nam je nekada bilo dosadno.

Svakoga jutra otkrivamo u sebi kvarljivost gena koja isplivava na površinu naših sve kvrgavijih nogu i sve pjegastijih ruku, a svaki pogled u ormar šutke stavi križ na košulje koje namignu i dojave da su postale neprimjerene našim novim oblicima. Promatraju nas sve preciznije mašine koje u nama vide sve sitnije nabore nepostojećih bolesti od kojih nas liječe sve šarenijim lijekovima.

Ja živim u kruzima koji se šire, kaže Rilke.

Naše se vrijeme mjeri u sve kraćim intervalima, i dok mislimo da osvajamo sve veći i nepregledniji prostor, mi se vrtimo u sve manjim kavezima koji nam se čine prostranima jer im više ne tražimo rubove.

Svega je previše, i čarapa u ormaru, i knjiga na polici, i vrsta aromatiziranih čajeva, i zanimljivih projekata, i poznatih umjetnika, i rečenica u svakome razgovoru.

Pokušavam doći do vremena u čistom obliku, a najsvetiji oblik mističnog postojanja sastoji se od pravilnosti u kojoj se pet sekundi udaha smjenjuje s pet sekundi izdaha. Izgleda da su u tome sav zakon i proroci. To je jedini konac koji još spašava moj balon od prsnuća. To je jedini prostor u kojemu nema nikoga i ničega i svi koji su tamo bili kažu da se ovamo više ne bi vraćali.

(K. Livljanić)