Ja sam onaj koji nisam

Photo credit: Bernat Cabré

Za Pliznu

Popodne gmiže po zgužvanoj deki kojom sam se pokrio od siječanjske nedjeljne obamrlosti. U polusnu se miješa zveckanje iz kuhinje, mali vuče noge po hodniku, lišće potištenog fikusa pada po podu dnevne sobe, lica neznanaca kuljaju po isprekidanim tračnicama moje svijesti koja pluta između Ovoga i Nečega. U jednom trenu me slika nečijeg nepoznatog lica nehotice ošamari dok sam se okretao na bok i odčepi u meni podrumsku prostoriju bezimenih asocijacija na nešto neugodno, na nekoga. Ne znam kome to lice pripada i zašto je mučno, ali pecka u želucu i zijeva iz vreće u kojoj zajedno žive sve užine iz djetinjstva uz sve ljude koji su ikada prošli bilo kojom ulicom moga postojanja.

Ako ustanem ili zamolim maloga da mi donese novine, neznanac će možda nestati, a slap smeća iz malog mozga utihuti.

Ali, prije nego što sam se stigao uspraviti u sjedeći položaj, u glavu mi odnekud upadoše njih dvojica. Tipus i Machin. Jedan sav nasmiješen dok samoga sebe gleda kako živi, drugi uplakan dok sebe sluša kako govori. Jedan je sve već vidio i ništa ga ne može impresionirati, drugi je patetično kosato čudovište koje se nažalost odaziva čak i na ime Ja i sam sebe ozbiljno shvaća do iznemoglosti. On pruži gnjecavu ručicu Tipusu i dodvorno nagne glavu:

- Baš je lijepo da ste navratili, krasna vam je ta pepita košulja. Čime se trenutno bavite?

- Istraživačkim radom. Radim na nekoliko velikih međunarodnih projekata koji melju nepotrebne informacije u sitna govanjca koja nikoga ne zanimaju, ali meni donose velik međunarodni ugled. A vi?

- Ja radim u noćnoj smjeni kao kreativni vodoinstalater: bavim se servisiranjem sklopki na tržištu raspadajuće moći ljudske koncentracije. Instaliram rezervne dijelove u izgubljenu bitku protiv neprekidne isprekidanosti svega.

Pokušavam prekinuti njihov razgovor i ubaciti koju riječ, ali oni govore sve glasnije i ponašaju se kao da mene ovdje uopće nema.

- I prije ovih europskih projekata, više godina sam radio u inozemstvu, kopao sam u rovu pet obećanih zemalja, i mogu vam reći da tamo nema nikoga zanimljivoga. Sada se najbolje osjećam uz ljude koji se ne trude biti zanimljivi, i volim sjediti tamo gdje znojne žene nabrajaju zdravomarije.

- Bože mili, ma evo čak i kad čujem kako izgovarate neke riječi, vidim koliko ste vi daleko otišli. Recimo, između glasova K i T u vašoj riječi projekt otvara se kao neki proplanak po kojemu se jedino može zakotrljati moje divljenje vašem bogatom iskustvu.

- Machine moj dragi, nemojte se ljutiti, ali ovo vaše dodvoravanje ničemu ne služi. Vi sjedite, kao neki sanjač obećane zemlje, na noćnoj posudi punoj izgubljenog vremena, dok vam iza leđa leži Venecija po kojoj svakoga dana hodate na putu po novine. Dok vi tražite tu neopipljivu unutarnju domovinu, ne shvaćate da je od svega što nemate, ona jedino ono što imate, ali ne vidite. To vam je ona nepopijena kap rijeke zaborava između jednoga i drugoga rođenja.

Mali se u hodniku počeo igrati loptom, ona je upalila mikser i tuče bjelanjca, ja ne mogu ni makac, ne znam koji je od ove dvojice luđi, a atmosfera među njima postaje potpuno nekontrolirana.

- Vi ne shvaćate moju situaciju. Tipuse, ja tražim, ali ne nalazim. Svakoga jutra, od trena kad se probudim, mene ganja bezbroj razbibriga koje su me učinile potpuno nesposobnim za tišinu, tisuće glasova mi predlaže savršene scenarije za početak dana, meditacije, tople napitke s kurkumom, najbolje metode istezanja leđa… Već mjesecima možda stvarnije stanujem u jednoj od tih izmišljenih kalifornijskih kuća u kojima se odvijaju zadivljujući jutarnji rituali, mirišu tople kiflice i baršunastim glasovima šapuću motivacijski govornici.

- Vi, prijatelju dragi, gubite vrijeme. Možda mislite da sam ja neki duhovan čovjek. To sam i ja jedno vrijeme mislio, ali sam na koncu shvatio da me je cijeli život zapravo više privlačila ideja duhovnosti, nego duhovnost sama. Jedno sam vrijeme imao učitelja koji mi je govorio da meditiram, dišem i ne mislim, ali nikako nisam dokučio na što misliti kada ne želim misliti. Tješim se idejom da je odsutnost misli slična čarobnome izvoru kojega čuvaju bogovi i na koji je bolje ne odlaziti.

- I ja sam mjesecima pokušavao meditirati, nabavio sam i neku aplikaciju za najbolje opuštanje, znanstveno dokazano. Jutro bi se dizalo nad gradom, a ja umirao od nereda u glavi, gušeći se poput Narcisa u svome selfiju.

- Machine, vi ste, dragi moj, ipak jedan romantični telac. Svako vrijeme ima svoje propovjednike, a vi ste nasjeli na najniže grane njihovih laprdanja: u našoj mladosti duhovnici su bili strogi prelati s debelim dioptrijama i aktovkama, skeptični prema čudesnim ozdravljenjima koja su pripadala svijetu uplakanih kućepaziteljica, a oni su ih morali razumjeti i znanstveno objasniti da bi ih mogli uvrstiti među svoje oltariće. Svećenici našega post-vremena su umirovljene manekenke koje pozitivnim afirmacijama materijaliziraju Diorove ručne torbice na internetu, a vi ih kupujete.

Majke ti Božje, ovo je za izluditi, oni zbilja misle da su dotakli boga za bradu i rigaju jedan na drugoga sve veleumnije metafore, mali je pustio loptu, ali sada jednim prstom nabada Dies Irae po klaviru u radnoj sobi, ona je stukla bjelanjca, ali je upalila radio, a ja ne znam bih li se okrenuo na lijevi ili na desni bok, jer o tome ovisi hoće li Tipus i Machin potpuno podivljati ili možda umuknuti.

Nešto me je zasvrbilo u oku i prije nego što sam se stigao počešati, Machin se rasplače:

- Ali ja bez tih Diorovih torbica ne mogu, mene svakoga jutra prvi treptaj oka raščupa do raspadanja. Jedino mi poznati predmeti i kućni mirisi pomognu da se sjetim tko sam. Nedavno sam otišao i na hodočašće i utopio se među tisućama hodočasnika koji plaćaju neku firmu da im nosi prtljagu dok oni u modernim cipelama obave kratku porciju hodočašća da bi svoju duhovnost slikali za Instagram.

- Pa čovječe božji, zašto se vi toliko mučite? Svijet više ne postoji da bi postojao, nego da bi o sebi govorio kako postoji. Nedavno sam bio u Bologni i vidio Compianto sul Cristo Morto Niccola dell’Arche. U današnjemu svijetu postaje nemoguće napraviti nešto tako velebno. Da bi te žene na skulpturama mogle snažno kriknuti, Niccolo je morao biti u tako gustome stanju tišine kakvu mi više ne poznajemo. Mi smo isprekidani poput izreckanog konca i čovjek koji želi zaroniti u bilo što ozbiljno, mora postati asocijalni divljak-pustinjak da bi preživio od ove podivljale gomile. Nešto poput vas, dragi moj prijatelju.

- Precjenjujete me, Tipuse. Vi nemate pojma koliko je mučno svakoga jutra ponovo zakotrljati ovu moju kuglu uzbrdo. Kad se potužim kojemu od svojih prijatelja, od njih u najboljem slučaju uspijem izmamiti 😢 ili 😘, a ako mi je baš jako teško, potrude se pa mi napišu 😢😢😢… Nekidan sam u očaju i nedostatku dobrog razgovora, upitao umjetnu inteligenciju je li tjeskobnom čitatelju bolje preporučiti Pessou ili Kafku. Odgovorila mi je da “Pessoa često istražuje složenost identiteta i osjećaj tjeskobe, dok Kafka piše o apsurdu i osjećaju otuđenosti. Ako ti više odgovara introspektivna i filozofska perspektiva, Pessoa bi mogao biti bolji izbor.” Dugo mi se netko nije obratio tako skladnim i promišljenim rečenicama. Bila je sa mnom i na Ti, pa me je još više takla u dušu.

- Vi plačete nad sobom i tražite nekog boga, a ne vidite da je na ovoj tužnoj zemljici novac ipak jedini mesija kojega još nitko nije uspio razapeti. Svaki mučenik poput vas, koji misli da je protivnik te bujice koja sobom sve odnosi, nije drugo nego nesvjesni podanik jednoga od skrivenih kumira te iste piramide koju tobože želi srušiti. Vaša jedina nada jest da će, ako budete dobre sreće, opna koja u vašem oku dijeli vidljivo od nevidljivoga svakoga jutra biti sve tanja. Ali vi vjerojatno nikada nećete imati snage da je probijete. Ma i ne radi se tu o snazi, nego o svojeglavom daru nad čijim datumom dostave ni vi ni ja nemamo nikakvog utjecaja. Puknuće te opne je smrt, ali je mnogi dožive kad je već prekasno, a jedan od neuspješnih pokušaja da se probije ta opna i dotakne nevidljivi svijet bile su upravo religije. Samo su im neki mistici uspjeli umaći… Dobro je govorio Zundel da je o Bogu bolje ne govoriti, da ga se ne ošteti.

Photo credit: Bernat Cabré

Na spomen riječi kumir, Machin podivlja i njih se dvojica izmore od vike i hrvanja, a bjelanjca u mojoj glavi stučena su do jaja.

Iz kuhinje miriše.

- Ajde, diži se više, dok ti kunjaš, ja ispekla pitu od jabuka i našla na internetu second hand Diorovu kožnu torbicu, kao nova.

Noga mi je utrnula, gledam njih dvojicu kako odlaze i ne znam koja je od tih torbica stvarnija.

Jadni ljudi. Jedan savitljiv i izgubljen, uništen od želje da bude prihvaćen. Drugi uspravan u sredini svoga vrta iz kojega ne može izaći.

Cijeli život sam se ubijao da budem kao Prvi, a divio se Drugome.

(K. Livljanić)