Nonostante
Opet mi se začepio jezik. To su neobjašnjivi periodi. Kao da prhut padne po riječima i zatvori im pore, ne dâ im da se sjete samih sebe. Nekakve kajgane od jaja u prahu našopaju me na raznim polu-jezicima kojima sam prisiljena zaklanjati vlastitu misao, začepe mi prolaze u glavi i ne daju mi da govorim.
Sinoć me je skoro ugušila viseća rečenica koja mi je odstrijelila misao jer nisam znala kako na talijanskome reći ‘unatoč’. Danas sam se izmorila tražeći kvačicu na slovu E.
Sve dok nisam na ulici ugledala umirućeg goluba. Treptao je na pločniku, pogođen prije koji čas. Sav jadan, skupljen, sivkast... Kad sam mu se približila, vidim, siva najlon vrećica za smeće, napuhana od vjetra, svemoguća, i govori sve jezike.
(Katarina Livljanić)